O, Bože, gdje je moja mama? Gdje sam ja to? Dođi, mila moja mamice, spasi me… mijau… mijauuu…!

Nema moje mame, mene su otrgnuli od nje i bacili negdje gdje nikoga ne poznajem.

U pomoć, u pomoć, neka mi netko pomogne!

Hladno mi je, tresem se i gladan sam, vidim kako svi prolaze pokraj mene, ali kao da me nitko ne vidi i ne čuje i nitko mi neće pomoći… mijauuu… mijauuuu…!

Da se bar nisam ni rodio! Hoću mamu… mijauuu!

Pronašao sam pukotinu u jednom zidu i sakrio se.

Čekao sam tako, čekao, ni sam ne znam koliko, samo znam da sam bio strašno uplašen, žalostan, promrzao, gladan i žedan i sam na ovome svijetu. Srce mi je jako kucalo i čudio sam se kako moja mama, koja sve može, mene ne čuje.

Sigurno je tužna, izbezumljeno me traži i doziva. Odvojili su me  od nje i osudili me na najstrašniju agoniju?Ovako malen shvatio sam da sam višak i da su me ti okrutni ljudi odbacili. Neprekidno je nešto prolazilo pokraj mene, da su ljudi, mislio sam, valjda bi se netko smilovao i pomogao mi.

Ne, to sigurno nisu bili ljudi.

Bilo je svjetlo, pa mrak, i tako ni sam ne znam koliko puta, a ja sam u pukotini ovog hladnog zida bio gladan, žedan i prestrašen. Više nisam imao snage ni plakati ni dozivati svoju mamu, jedno oko mi se zatvorilo a na drugo još malo vidim. Ne mogu više ni gutati slinu, nemam snage ni da pomaknem šapicu, ne znam što mi se to događa, tonem kao u neku maglu i jako mi je hladno. Kao kroz san sjećam se plača malene curice koja nije htjela da me odvedu. Njezin tata slagao joj je rekavši da će mi biti dobro tamo kamo idem. Njena mama se molila da im Bog oprosti, pa zašto bi im Bog morao oprostiti ako će mi biti dobro tamo kamo me vode, pomislio sam tada.

Ali sad više ničega nema, više ništa ne osjećam… zbogom, mamice…mislim da umirem.

Ni sam ne znam kako, budim se umotan u toploj dekici. Jedna topla ruka gladi moje maleno, jadno i ispaćeno tjelešce.

Maleni moj, spasit ćemo te, samo budi dobar, sunce moje malo, kaže ona. Jedna dobra žena sa suzama u očima pomaže mi, moli se da preživim.

Sanjam, pomislio sam, evo ipak jednog dobrog stvorenja, ali, čekaj, pa ja više nisam u u svome hladnom i vlažnom  skrovištu u kojem sam umirao.

Gdje sam?

Ubrzo sam shvatio. Nalazim se u toploj sobi, i napokon vidim puno hrane. Vidim i još nekoliko malenih mačića. Igraju se, skaču i pentraju po nečemu čupavom gdje zabadaju svoje šapice.

Prilaze mi, njuškaju me, jedan me liže, baš kao  moja mama. O, osjetio sam toplinu i sjećam se svoje mame kako je plakala kad su me odnosili.

U drugoj sobi čujem plač žene koja me spasila kako razgovara s nekim i govori kako čovjek koji odbacuje životinje i čini im nažao nikada neće biti sretan.

Umrijet ću od tuge, kaže ona, i ne mogu više živjeti gledajući patnju tih malenih odbačenih stvorenja.

Odmah sam pomislio na svoju mamu, da nisu i nju odbacili?

Moja mama govorila mi je da su ljudi koji nas hrane dobri i da ja moram biti poslušan prema njima, ali, eto, oni nisu bili dobri, učinili su nešto strašno i neoprostivo. Ja sam bio neželjeni mačić i bilo bi bolje da  nisam ni došao na ovaj svijet, jer smo moja mama i ja proživjeli strašnu tugu i bol i ja sam se samo čudom spasio.

Izjava Vlasnice teksta Volontera i suosnivača Udruge Mijau Rijeka

Takve priče, koje su, na žalost, naša svakodnevica, ponukale su skupinu dobrih ljudi u Rijeci da osnuju udrugu koja će pomagati i ljudima i životinjama i pridonijeti da se ovakve strahote više ne događaju.

Priča je istiniti događaj, mačić je zaista pronađen u pukotini zida u gradu na betonu i zaista je čudom preživio. Oči su bile zatvorene i pune gnoja. Bio je na izdisaju.

Priča je napisana iz osobnog iskustva i priča ljudi koji mačiće odbacuju.

Mnogi pričaju odnijeli smo ih, djeca su plakala, ali valjda će ih netko naći i nek im Bog pomogne, a pri tome zaboravljaju da se dobro samo dobrim vraća.

Sigurna sam da će karma svakog čovjeka biti promjenjena.

Karma je život svakog pojedinca i on ju sam stvara sebi za ovaj sadašnji život ili za buduće živote.

1999 godine kada je otrovan moj maleni mačić „Pipi“ bila sam toliko tužna da danima nisam ništa jela niti pila.Svakim danom sam tonula, a jedan dan ležeći bespomoćno i plačući na krevetu čula sam najtopliji glas na svijetu.

Poruka je bila slijedeća:dijete, nemoj plakati tvoj Pipi je gore on je sada sretan, veseo i razigran, to je tako moralo biti.

Nikad u životi nisam doživjela ovakvo iskustvo ovoliko svijetlosti i topline na jednome mjestu i osjećala prisutnost osobe koja je bila obasjana žarko bijelom svijetlošću.

Vidjela sam puno bijelo-žućkaste svijetlosti, travu zelenu i mog Pipija kako se igra.

Najednom se okrenuo pogledao me i počeo veselo skakutati.Osjetila sam različitu vrstu energije. Do današnjeg dana neznam dali je to bio san ili java, ko zna što bi se dogodilo da nisam čula taj glas koji me je povratio ponovno u život.

Tada sam shvatila da moram živjeti i svaki dan raditi samo dobro sebi i drugima, tj. podignuti svoju svijest na još veći nivo od ovog sada.

I zato svima poručujem odazovite se na svaku Humanitarnu akciju i za čovjeka i životinju, pomažite svima oko sebe.

Ne odbacujte svoje kućne ljubimce jer strašno pate i ne trujte i ne ubijajte.

Od svoje 3 godine života moja Mama me je učila samo dobro, a to dobro uvijek i radim.

Sava